u procesu potrage protuotrova za vitriol
24.03.2009., utorak
trotoar
|
gusta tišina mi je otela sliku grizem vaše kritike, jedem papir voljela bih da mogu hodati na glavi da vas ne moram gledati imaš li išta opipljivo iza tog jakog tijela i tih žutih zubiju? umorna sam od hrvatskog filma i dugih diskusija i psihoterapija u teoriji i sjebanih lijenih odnosa i toga što te ne mogu pojest i prožvakat koliko god te ljubila mrzim to što te nema. mrzim to što me nema. i društvo i prijemne i eseje i istu rutu savskom cestom gore-dole-gore-dole-dole-dole-gore imam željeznu kvaku u trbuhu. svi ti ljudi a svatko ima svoju teoriju, jedino ja šutim, apsorbiram jer me kao zabavlja, draga sam i oprezna. preuzela previše? a što bih radila? a gdje je život? u dokolici ili radu? on je drugdje. ne mogu ni čitati više jer ima toliko knjiga i ne slažu se jedna na drugu nego jedna PORED druge. nema me, puno nas je ovakvih, nemam vremena osjećati, samo odzravljam i pozdravljam, nemam se vremena s nekim napušiti i plakat. želim plakati u bocu i pregristi ovu pupčanu vrpcu koja me zateže. zašto svaki lik mora imat svoju repliku i radnju? koji sam ja lik? što ja radim? da se stavim na papir? da se stavim u ovo tijelo, izgriženo, natečeno i izobličeno? ne znam što mi treba. ne želim sutra ustati. |
- 20:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #
09.02.2009., ponedjeljak
Svi pišu i misle da su najbolji
|
Tvoja gola ramena, zadah vina i kiselost neiskustva Tvrda kora u meni, ne dolazi bliže, ispuni kvotu i ajde kroz otvorena vrata, nosi svoje strije dalje Ne razumiješ, ne možeš, previše je toga a mi smo ograničeni svojim glavama Uzmi jedno i šuti o tom. |
- 02:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
27.04.2008., nedjelja
|
Koje li sam ja sebično biće tražeći ono što me razlikuje od ostalih umjesto da se držim onoga što nam je isto. |
- 16:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #
10.04.2008., četvrtak
Muv!
|
Ono kad te svijet malo ubije kad shvatiš koliko je dobar prema tebi a ti se pitaš...ček, jel ja to zaslužujem? Neću pljuvat po sebi, ti samosažaljevački postovi, ma ne smiješ tako iz čiste odgovornosti... ne,ne,prođeš kroz taj neki weltshmertz,postaneš dobar ljudima i sebi jer si se borio za to, borio najnormalnije jer je to prirodno i niš drugo. i nije depra, niti čežnja za određenim, ne, sve je tu, sve a ništa veliko (kao kad te netko pita ima li što novo), al ti budi jaka da ti to zadržiš i cijeniš te mogućnosti i ne bojiš se tih ljudi koji te trebaju i vuku za tvoje pomno njegovane rukice.snage,izravnosti,normalnosti,hebeš obrambene mehanizme,i nemoj se slučajno jednog dana bojat nosit na leđima tog tvog usranog princa i njegovog bijelog konja.ok?!ok. |
- 23:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #
16.11.2007., petak
|
to je super-da se iznenađujem bez da me to uznemirava.treba si dat vremena.i čuvat svoju slobodu riskirajući usamljenost.jer baš tada dobiješ golu istinu na pladnju.i onda više nikad nisi usamljen. |
- 02:26 - Komentari (6) - Isprintaj - #
19.10.2007., petak
promjena il sigurnost?
|
i znam ja da su temelji isti,chisti i ispravni,i da se ljudi pola vremena boje tebe isto ko i ti njih,i da su glupi razgovori jaki izraz zelje za komunikacijom,i da treba vremena,i da je sve oke dok imas par ljudi koji te razumiju al nekad se jednostavno sve zamraci pred sarenilom lica i iskustava i neugoda prekrije osnove i ti bi samo natrag,drugdje al stisni zube i napravi nes romanticno od toga,kazi si zivot,sazrijevanje.al izlizana fotelja pred tv-om tako vuce. |
- 00:51 - Komentari (5) - Isprintaj - #
10.09.2007., ponedjeljak
 Koliko su samo dražesni ljudi koji vole i koji su voljeni. ne žalim se to ja,nego samo konstatiram.sa mnom će bit što bude,odnosno bit će nešto što budem prekomjerno i kristalno jasno željela. previše me straha stišće,kao da će me cijeli svijet nehajno povrijedit.previše deniala,previše zaštite ega. i ne znam tko tu ne razumije,oni ili ja. ma opet onaj dobri,stari strah. |
- 15:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #
21.08.2007., utorak
kad ne znaš što želiš,to i dobiješ
|
i ne želim da bude svejedno.i ne želim prolaziti svijetom ne dotičući nikoga.i ne želim čekati sutra,čekati nekoga.za što se čuva ova energija?i sjećam se kad sam zadnji put bila sretna.sretna?sa znanjem da će ta ista sreća bit pronevjerena.eh,jalove ti onda sreće.al smijem ti se.i opet je svejedno. i ovaj blog...ma koji je meni vrag?!ni boxove mi se ne da pipnut. ima jedna cura koja me drmne,koja razaznaje,eliminira i živi.that girl makes you think.pusu šaljem. i pitam se gdje su nestali moji prokleti kriteriji?kad sam ja to prestala očekivat puno od ljudi?a valjda u isto vrijeme kad i od sebe.da,da,to je to.ko da sam prestala tražit izazove.ko da sam prestala rast. kao da sam se umorila.i onda te život stigne,usred one rutine drmne te osjećaj da ništa ne vrijediš.jer se nađeš pred nekom banalnom sitnicom,nekom neiskorištenom mogućnosti. i nije da idem naprijed-nazad,već samo lijevo-desno.i to je shit. zgrbavljenoj,ponestaje mi riječi.i mislim da bi se kad bi naišla na nekoga kome se divim POVUKLA. i nije mi jasno zašto se neki ljudi sa mnom druže.totalno sam nestalna.pitam se da li mi išta od onog što shvatim ostane u glavi,da li napredujem.oduvijek me mučilo pitanje napretka.postoji li,kakav je il je zapravo smisao u uživanju i praštanju? ponekad ne mogu ni završit rečenicu.predomislim se do kraja rečenice. ma meni čisto fale ciljevi. prevarila sam samu sebe.i sad se sve urušilo. i fali mi,toliko mi prokleto fali idealizirana slika nekog od vas.bilo koga.ono moje naivno vjerovanje i zanesenost.al svak kad-tad zezne.pa više to ne radim.nema bjeline.sad me više ništa ne zanosi. "Danas je sve naopako, ali ne brineš pretjerano. Možda više reda radi. Imaš osjećaj da će i ovo biti samo još jedna nedovršena priča. A to je drugo ime za strah. Poslije svake pobjede dolazi ono što pokušavaš prikriti, zaboraviti: praznina. Umjesto zadovoljstva i osjećaja ispunjenosti. Uvijek kao onaj posljednji zid preko kojeg se ne može. Onda poželiš: pored sebe, daleko od sebe, bilo što, ali svuda. U tom trenutku zbrzaš. Možda i ne primjećuješ, ali ispuštaš riječi: nestaješ s druge strane fotografije, zemljovida, noći, jastuka. " Tražiš tek nekoliko čvrstih točaka koje će ti omogućiti izgradnju svijeta. Tražiš previše. |
- 01:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #
01.07.2007., nedjelja
zbunj
|
i sad moramo odlučiti hoćemo li, držeći se za znojne ruke, uputiti do stanja gdje ćemo forsirati spontane trenutke. i opet se pitam koliko razum tu ima prevagu i da li to što ga ja uopće zovem u pomoć ima značenje...od kojeg pokušavam pobjeć. točka između kompromisa i nedostižnih ideala. neki bi to nazvali odrastanje. a ja bih trebala znati je li to ljubav ili sebičnost. da li bi naša ljubav bila samo udružena sebičnost? da li se to krije na dnu svake ljubavi samo što sam ja jedina toliko luda da grebem po onome što ćemo obično proglasili magičnim? ako toliko grebem...ima bit da gubim senzore za TO. jer nedostižno jest. i bolje da tako ostane. pokrij se po umu. ostavi rečenice da ključaju negdje u pozadini, ne bacaj ih u prvi plan. Ili nemam hrabrosti pomiriti se s istinom. ne radi istine same nego čisto radi mog kukavičluka, onog kukavičluka da nećeš dopustit nesavršeno. ili je to hrabrost? vidim sve. pitanje je je li mi to stvarno treba kad već vidim svaki korak. kao da bih postala išta pametnija. |
- 02:33 - Komentari (14) - Isprintaj - #
25.04.2007., srijeda
ista pasta,drugo pakovanje
|
Izgubljeni u organiziranosti, vičemo za bijegom da bi došli do sebe, nervozno inzistiramo na sreći, zgužvani, protestirajući protiv vlastite slobode koja nam prijeti velikim caklenim očima, svjesno se izbacujemo iz ravnoteže da bi zaboravili sto je samozavaravanje, ugušeni neispisanim riječima, sami sebi najveći problemi, spremni bezuvjetno voljet ako je objekt naše ljubavi daleko, skrivamo se iza tijela, umorni i novorođeni, revolucionari u glavama, strpani izvana, s nešto malo intuicije kojoj odbijamo vjerovat jer „ne, to nismo mi“ Tired of people. Myself included. Umor.Be right back. |
- 22:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Kuda ide ova duša...
vitriol, gorčina "Sva živa bića posjeduju gorčinu u svom organizmu -u većem ili manjem stupnju- jednako kao što u svima nama spava bacil tuberkuloze. No ta vrsta oboljenja napada organizam kad je oslabljen; u slučaju gorčine, bolest izbija onda kad izbije strah od takozvane "realnosti" ili "stvarnosti". Neki ljudi, u želji da izgrade svijet koji neće moći ugroziti nijedna prijetnja izvana, pretjerano ojačaju mehanizme za obranu od vanjskog svijeta - nepoznatih ljudi, novih mjesta, drugačijih iskustava - a unutrašnjost ostave otkrivenom, bez zaštite. Od tog trenutka gorčina počine nanositi nepopravljive štete. Najugroženija je meta gorčine (ili vitriola) volja. Osobe pogođene tim zlom gube volju za sve i, za koju godinu, više ne uspijevaju izići iz svog svijeta - potrošile su u prošlosti ogromne zalihe enrgije gradeći oko sebe visoke zidine, zato da bi stvarnost bila onakva kakvom su je oni željeli. Izbjegavajući napade izvana, osujećuju i unutarnji razvoj. Žive odlazeći na posao, gledajući televiziju, žaleći se na promet i podižući djecu, no sve se to zbiva automatski i bez velikih osjećaja- jer,konačno,sve je pod nadzorom. Veliki problem otrovanje vitriolom leži u činjenici da se ni osjećaji, ni strasti - mržnja, ljubav, očaj, oduševljenje, znatiželja - više ne iskazuju. Nakon izvjesnog vremena ogorčena osoba nema više nikakvih želja. Nema volje ni živjeti, ni umrijeti; u tome je problem." by P.C. ja i vitriol?ne!konstantno se borim.
Who the f*** am I?
 Skidam kapu ljudima koji znaju odgovorit na ovo pitanje (tj. uvjeravaju se da znaju). Ostali mogu samo eksperimentirat. "Walk with those seeking Truth. Run from those who think they've found it." A zašto "pia"? To ime za mene nema pravo značenje (lat.-pobožna) već ima emocionalnu vrijednost jer me podsjeća na neke ljude koje volim. Ah, ljudi...Zbog mnogih me prepavljuje golema količina vitriola. Zbog ljubavi koja nosi strah.I tugu.I samu sebe:) Ali ne,nemam Mr.Perfect-a.Pih,još-malo-pa-devetnaest-godina. "We love because it is the only true adventure." Uf,što volim kad se krene u srž, kad se filozofira. The greatest discovery of my generation is that human beings, by changing the inner attitudes of their minds, can change the outer aspects of their lives. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||